Holokaust u Beogradu

(Popis Jevreja na Kalemegdanu, Izvor: Bundesarhiv)

U skladu sa ideologijom okupatora bilo je očekivano da se prvi na udaru represivnih mera u Beogradu nađu Jevreji i Romi. Kapitulacija nije bila ni potpisana, a već dva dana nakon ulaska nemačkih trupa u Beograd 16. aprila naređeno je da se svi Jevreji prijave i registruju. Vojni zapovednik za Srbiju doneo je 27. maja 1941. opširnu naredbu koja se odnosila na Jevreje i Rome. Prema ovoj naredbi Jevrejinom se smatralo svako lice koje je vodilo „poreklo od najmanje tri jevrejska pretka“, „melezi od jednog ili dva jevrejska pretka koji su posle 5. aprila 1941. pripadali jevrejskoj veroispovesti“ i oni koji su bili „venčani Jevrejkom ili koji stupe u brak sa Jevrejkom“. Precima „ako su po rasi punokrvni Jevreji ili pripadaju jevrejskoj veroispovesti ili su joj pripadali“.

(Popis Jevreja na Kalemegdanu, Izvor: Bundesarhiv)

Naređeno je svim Jevrejima da se prijave „srpskim policijskim prijavnim vlastima“ na čijoj se teritoriji nalaze kako bi se formirali spiskovi. Svi su morali da nose žute trake oko leve ruke na kojima je pisalo „Jevrejin“, ograničeno im je pravo na rad i svi oni koji su po profesiji bili advokati, lekari, veterinari i apotekari nisu mogli da upražnjavaju dalju praksu. Propisan je prinudni rad i na raščišćavanje ruševina upućena su „oba pola u starosti od 14 do 60 godina“. Mesta javne zabave poput pozorišta, bioskopa, javnih kupatila, sportskih priredbi bila su zabranjena za Jevreje (Juden ferboten). Ograničeno im je kretanje, niko nije smeo da napusti mesto stanovanja. Naređeno im je da prijave privrednu i privatnu imovinu. Romima su smatrani svi „koji vode poreklo od najmanje tri ciganska pretka“ i „ciganski melezi koji vode poreklo od jednog ili dva ciganska pretka ili koji su oženjeni cigankom“. Sve odredbe za Jevreje odnosile su se i na Rome sa jednom razlikom što su isti oko ruka morali da nose „trake koje moraju isto tako biti žute i nositi natpis „Ciganin“. Ova uredba dopunjena je 25. jula 1941. članovima kojima je oduzeta privredna imovina u vlasništvu Jevreja i dodeljena na upravljanje komesarima.

(Spomen ploča na mestu gde je bio logor Topovske šupe, Izvor: Internet)
(Današnji izgled dela objekta u kojem je bio logor, Izvor: Internet)

Izbijanje ustanka 1941. označilo je početak fizičkog uništenja ovog dela stanovništva Beograda. U avgustu 1941. osnovan je logor u Topovskim šupama na obodu grada u blizini činovničkog naselja. U njemu su zatvoreni Jevreji muškog pola sa teritorije Beograda i Banata. U neuslovnim prostorijama i nehigijenskim uslovima smešteno je 6.000 Jevreja i od 1.000 do 1.500 Roma. Iz logora su Jevreji svakodnevno upućivani na prinudni rad. Od jeseni 1941. logor Topovske šupe predstavljao je jedan od rezervoara iz koga su uzimani taoci za vršenje odmazdi u sklopu gušenja ustanka. Jevreji i Romi su u ovom periodu odvođeni gotovo svakodnevno na stratišta u okolini Beograda i streljani od strane jedinica Vermahta. O drastičnim razmerama streljanja svedoči podatak da je u novembru iste godine u ovom logoru preostalo od 200 do 300 Jevreja.

(Kapija Logora na Sajmištu, Izvor: Istorijski arhiv Beograda)

Sledeći korak bilo je logorisanje i ubijanje žena i dece. Na dan 8. decembra osnovan je i smešten u objektima beogradskog Sajmišta Jevrejski logor Zemun. Prema istraživanju Milana Koljanina u njemu je do 10. maja 1942. boravilo oko 6.400 Jevreja i 600 Roma. Životni uslovi u ovom logoru bili su izuzetno teški. Tokom izuzetno jake zime 1941/42. dnevno je umiralo od 20-30 logoraša usled nedostatka ogreva, hrane i neispravne vode. Okupacione vlasti očekivale su izbijanje novog ustanka u proleće 1942. čime se stvorila potreba za prostorom u kome bi bili smešteni novi taoci.
U skladu sa navedenim potrebama i odlukama konferencije u Vanezeu doneta je odluka da se likvidira Jevrejski logor Zemun. Egzekucija žena i dece izvršena je specijalnim kamionom „dušegupkom“. Na isti način ubijeni su i Jevreji koji su bili smešteni ili su radili u jevrejskoj bolnici. Krajem maja 1942. Emanuel Šefer mogao je da javi svojim pretpostavljenima u Berlinu da je „jevrejsko pitanje“ u Srbiji rešeno. Do aprila iste godine većina zatočenih Roma puštena je na slobodu. Glavnu ulogu u sprovođenju fizičkog uništenja na teritoriji okupirane Srbije imale su okupacione vlasti. Jedinice Vermahta streljale su Jevreje, a drugu fazu uništenja ovog dela populacije Srbije sproveo je Gestapo. Domaće vlasti imale su pomoćnu ulogu koja se u većini ogledala u popisivanju Jevreja i njihove imovine i predavanju onih koji su uhapšeni po drugim osnovama.

(Hilda Dajč, Izvor: Jevrejski istorijski muzej)
(Deo pisma Hilde Dajč, Izvor: Internet)

Više od svih podataka u kakvom beznaću se ova deo beogradske populacije našao opisuje sledeće pismo Hilde Dajč (upućeno njenoj školskoj drugarici Nadi Novak):
Nado, zlatna moja,
Nije bila baš romantična scena u kojoj sam došla do tvog pisma, naime nas dve sestre na čelu sa jednom apotekarkom organizovale smo kuvanje čaja i mleka (ukoliko su to žene ponele sobom jer se ovde niti šta može poslati, niti ovamo stižu paketi) na dvanaest špiritus kohera – i baš pri tom kuvanju uz najveću galamu iznutra i spolja dok su mi tekle suze zbog dima i spiritusa, potekle su mi prave, iskrene, olakšavajuće suze čitajući tvoje pismo.
Ovde je tako – ne znam kako da ga okarakterišem, jednom reči jedna velika štala za 5 000 i više ljudi, bez zida, bez ograde, sve u istoj odaji. Pojedinosti ovog čarobnog zamka sam opisala Mirjani pa mi se ne da da ponavljam. Dobijamo ili doručak ili večeru i to uz najpogrdnije reči – sreća još, čoveku prođe apetit pa nije gladan. Za ovih pet dana je bilo četiri puta kupusa. Inače je divno. Naročito u pogledu na naše susede – Ciganski logor. Danas sam bila tamo i ošišala 15 vašljivaca i namazala ih. Međutim, mada sam posle ispekla ruke do laktova krezolom, ipak je posao nekoristan, jer kad zavrsim sa drugom partijom, biće prva opet vašljiva.
Uprava logora je u banatskim rukama, sistem nepotizma, odnosno ljubavnicizma, ali mi Beograđani smo suviše pitomi, a oni to koriste, jer ko prvi devojci onome i devojka. Svakih sto ljudi ima blok komandanta, obično neku balavicu od 16-20 godine, a inače danas su izabrali od devojaka od 16-23 godine 100 lagerpolicista. Ja sam se sakrila, jer poznajem moju osobitu naklonost prema policiji ma koje vrste. Kakav kriterijum pri tom uzimaju, poznato je samo njima.
Sad je pola jedanaest, ležim i pod sobom osećam slamu (divan predmet naročito kad se ispuni buvama) i pišem ti. Vrlo sam zadovoljna što sam ovde bila od prvog trenutka, čovek doživljava toliko interesantnih i neponovljivih stvari da bi bilo šteta ispustiti koju. Mada na sve nas ima samo dve česme, ipak sam čista jer se dignem pre pet i idem da se cela umijem. Ovde se za sve stoji u redu. Ljubazno od njih što vežbaju naše strpljenje. Samo bi sreća bila da se svuda stigne na red. To već teže ide. Danas su svu decu (mušku) i odrasle ljude, koji su kao bolesni bili sa nama, ne znamo kud odveli – pa da, monotonija bi smetala napetosti naših živaca. Možeš da zamisliš larmu koju čini više od 5 000 ljudi, zatvorenih u jednu odaju, danju ne čuješ ni sopstvene reči, noću imaš besplatan orkestar plača dece, hrkanja, kašljanja i ostalih tonova. Imam posla od pola sedam ujutru do pola devet uveče, danas i duže, ali će se i to urediti čim bolnica bude stigla, a to će verovatno biti za koji dan. Kurir bolnice dolazi svakodnevno ovamo, a danas je i Hans bio i od njega sam doznala neprijatnu vest da će moji sutra doći. Ovakav njeek-end nije nimalo preporučljiv, naročito ne za moje roditelje i Hansa kome je potrebna dobra hrana. Uzeli su nam sav novac i nakit sem 100 dinara po glavi. Jedino u čemu ne štede je elektrika koja gori i noću te mi ometa san moj pravedni. Moja ambicija mora da bude uvek zadovoljena, jer želim uvek sve u superlativima. A i ovo je jedan svoje vrste. Otkako sam tu vrlo sam mirna, mnogo radim i to sa ogromnom voljom i osećam savršeni preokret. Dok sam ranije na “slobodi” mislila stalno na logor, sad sam za pet dana tako navikla na njega, da uopšte o njemu ne mislim, već o mnogo lepšim stvarima, kao što su – ti već znaš da ja mislim mnogo na tebe. Uveče čitam. Mada smo smeli da ponesemo samo toliko koliko sme da se ponese, ja imam Vertera, Hajnea, Paskala, Montenja, engleski i hebrejski udžbenik. Tako mala biblioteka, a čini mi se ipak od ogromne koristi.
Nado moja, ne pišem to samo zato što mi je želja, već čvrsto ubeđenje: videćemo se uskoro. Ja nemam nameru da ovde letujem, a nadam se da će oni (sa velikim O) uzeti moje namere na razmatranje. Rešenje njihovo očekujem uskoro.
Nado moja, moram da spavam, sutra ću se rano dići, a snagu hoću da čuvam. Zdravo, mila moja, bojim se da mislim na tebe u ovoj prljavoj štali da ne kvarim onu svetinju koju o tebi nosim u sebi.
Mnogo tebe, mamu, Jasnu i ostale srdačno pozdravlja jedan veseo dobrovoljac.”

Piše: Rade Ristanović