ŽENE CELOG SVETA UJEDINITE SE! II DEO

Nakon perioda zaruka nastupao je period u kome su uspostavljani uslovi za sklapanje braka.

U islamu postoje formalni i materijalni uslovi. Premda smo o formalnim pisali ranije, materijalni obuhvataju obuhvataju tri osnovna elementa potrebna za sklapanje braka: nepostojanje bračnih smetnji, pristanak bračnih drugova, te sposobnost i volja bračnih drugova da ispune bračni cilj. Nepostojanje bračnih smetnji-mevani nikah jeste osnovni uslov za sklapanje braka. Bračne smetnje se dele na apsolutne i relativne.

Apsolutnim smetnjama smatra se srodstvo budućih supružnika, broj budućih žena, bračnost žene, razlika u religijskoj pripadnosti budućih supružnika, nedostojnost, prekomerni razvod i iddet. Među muslimanima zabrana stupanja u brak među srodnicima je izričita, a Islam pod srodstvom podrazumeva krvno, mlečno i srodstvo po tazbini. Muškarcu je zabranjeno da se ženi ženama sa kojima je u krvnom srodstvu: „Zabranjuju se matere vaše, i kćerke vaše, i sestre vaše i sestre očeva vaših, i sestre matera vaših, i bratičine vaše, i sestričine vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mleku, i majke žena vaših, i pastorke vaše od žena vaših sa kojima ste imali bračne odnose, ali ako vi s njima niste imali bračne odnose-onda vam nije greh…“

Kod hrišćana je početkom srednjeg veka ustanovljena zabrana stupanja u brak između bliskih srodnika. U XIX veku u evropskim zemljama zabeležen je znatan broj stupanja u brak sa srodnicima. U krugovima bogatijeg seoskog stanovništva ili buržoazije sklapanje bračnih veza među srodnicima bilo je motoivisano nastojanjem da se bogatstvo održi i uveća. Sklapanje brakova među nižim slojevima društva, posebno među siromašnima, imalo je za posledicu lakše održavanje porodice i izdržavanje potomaka. Dok je Srbija tokom 19. veka imala najvišu stopu sklopljenih brakova  u Evropi, za muslimansku zajednicu u njoj ne možemo reći isto. S obzirom da se muslimansko stanovništvo sukcesivno iseljavalo i da su muškarci ti koji su bez svojih porodica ostajali da čuvaju svoju imovinu, brakovi među muslimanima su se uglavnom obavljali van Srbije. U Srba je zabrana stupanja u brak bila sastavni deo Krmčije, ali je pojedini sveštenici nisu imali ili je nikada nisu ni pročitali. Imajući u vidu snagu društvene zajednice i duboku ukorenjenost pojedinih običaja najviše posla duhovnim sudovima u XIX veku zadavali su mnogobrojni zahtevi za sklapanje braka između lica koja su se nalazila u nekom od nedozvoljenih stepena srodstva. 

Pravoslavna crkva dozvoljava sklapanje tri braka ukupno i ne istovremeno, za četvrti brak se morala posebno dobiti dozvola. Muslimanima je dozvoljeno da sklope brak sa ukupno četiri žene istovremeno zajedno sa prvom. Žena nema pravo da svom supružniku zabrani da oženi druge žene, ali ukoliko pri sklapanju braka napravi sa njim sporazum, može sebi osigurati monogamni brak. Pored svoje supruge, muškarac je mogao imati i konkubine, ali su tu povlasticu koristili najimućniji muslimani. Halif al-Mutavakil je imao 4000 konkubina, pa je islamsko bračno pravo vremenom zabranilo konkubinat i šerijatskom kadiji dalo za zadatak da takvu zajednicu rasturi ili, ukoliko je moguće, pretoči u brak. 

Bračnost žene odnosi se na bračni status žene u kome se definiše da jedna muslimanka može živeti u braku samo sa jednim muškarcem. Nedostojnost kao prepreka sklapanju braka podrazumeva elemente razlike između budućih supružnika koji obuhvataju razlike u rasi, uzrastu, polnoj sposobnosti, ali se primenjuju i u poimanju fizičkih i moralnih osobina pojedinaca, te pripadnosti određenom društvenom sloju.

Pripadnost različitom društvenom sloju budućih supružnika nije uvek bila prepreka za sklapanje brakova, ali je bilo poželjno ne kršiti ovu zabranu. Među Srbima su supružnici često bili različitog porekla i obrazovanja. Rovinski beleži da u pojedinim zajednicama „porodičnog kruga skoro da i nema; muž ima svoje poznanike, žena svoje, i među njima je malo veze. Često ćete sresti muža koji je obrazovanje stekao u inostranstvu čija je žena jedva završila osnovnu školu. On je zauzet naukom i politikom, a ona ništa ne zna osim svoje kuhinje, šivenja, vezenja i drugih kućnih poslova“.

Razlika u verskoj pripadnosti budućih supružnika, pre svega, odnosi se na ženu. Ni jedna muslimanka ne sme stupiti u brak sa muškarcem koji nije islamske vere, ali se ova zabrana odnosi i na muškarce. Razlog zabrani žene da stupi u brak sa mušrikom, leži u činjenici da ista stupanjem u brak sa muškarcem koji nije musliman rađa decu, koja prema šerijatskim propisima pripadaju muškarcu, time se slabi brojnost islamske zajednice. Istovremeno, ukoliko bi muškarac oženio ženu koja nije muslimanka, šerijatsko pravo joj zabranjuje da nasledi svoga muža i bude tutor svojoj deci.

Iddet je period u kome razvedena žena ne može sklopiti brak sa drugim muškarcem, kako bi se lako moglo utvrditi očinstvo. Pristanak bračnih drugova važan je elemenat prilikom sklapanja braka. Ukoliko su obe strane saglasne sa sadržajem bračnog ugovora i ukoliko su odlučile da osnuju bračnu zajednicu, smetnje za sklapanje braka nisu postojale. Žena je imala pravo na zaštitu ukoliko nije želela slobodnom voljom da stupi u brak. Ovo je posebno važilo za elitu, srodnike vladajuće dinastije i imućnije građane Carstva. Mula Mustafa Bašeskija beleži slučaj kćeri izvesnog Hadži Osmana Tandara iz Sarajeva koja je bila oteta. Devojka nije želela da stupi u brak sa mladićem koji je oteo i obratila se sudu. Sud je presudio u njenu korist, a Bašeskija navodi da bi mladić bio i kažnjen smrću da je uhvaćen jer je njena žalba važila kao tužba.

U XIX veku su se devojke i dalje otimale radi stupanja u brak, što ni danas nije iskorenjena pojava u pojedinim delovima sveta.  Zabeleženo je da je, tokom 1857, izvesni Vasa N. sa bratom Milisavom i sinovima Jankom i Markom, upao u čiftluk Omer age, koji je godinu dana ranije oteo njegovu ćerku i uzeo je za ženu, te je Omera vezao, „glavu mu kroz pendžer provukao i sikirom odsekao. Zatim je sve sobne stvari, pištolj i ćemer sa novcima pokupio, zajedno sa četiri agine žene, jednom devojkom i dva deteta, te pobegao“. Od tada mu se gubi svaki trag. Pećki medžlis obavestio je mutesarifa Aćif-pašu o ovom događaju, 15. novembra 1857, tražeći da se angažuje po ovom pitanju. Pećki medžlis je naveo da su zbog ovog događaja pomenuta lica morala prebeći u Srbiju, te da se ista pronađu i uhapse.

Sposobnost i volja za ispunjenje cilja braka, supružnicima je nametnula idealističko shvatanje braka u muslimana koje podrazumeva moralno i materijalno potpomaganje supružnika, te usavršavanje supružnika, a kao prirodnu posledicu braka i rađanje dece. U praksi je to drugačije. Relativnim smetnjama za stupanje u brak smatraju se one koje su prolazne: siromaštvo, polna bolest, veridba i druge.

Država i pravoslavna crkva su nastojale da na sve načine ograniče okupljanje omladine bez nadzora starijih. Razlog tome leži u volji da se spreče svađe, sukobi, ali i ljubavni sastanci. Naše je mišljenje da su država i crkva time nastojale da drže nadzor nad svim preprekama koje su mogle nastati u sklapanju braka među Srbima: izborom partnera koji nije po volji roditelja, izborom partnera sa kojim je postojalo srodstvo, te onim sa kojim društveni status nije bio jednak. Aleksandra Vuletić navodi: „ Budući da se na noćnim prelima i selima na kojima se mladež obojega pola sabira, blagi običaji kvare i u sledstvu toga ista mladež, osobito mužske strane, nagonom uzbunjeni i razdraženi strasti na razdor, ubistvo, svađu, boj, a i na ubistvo vodi…“

Piše: Irena Kolaj Ristanović