Falaka

Mnogima prva asocijacija na često pominjano i na našim prostorima dobro zapamćeno Osmansko carstvo jeste viševekovni uticaj Turaka Osmanlija na srpsko stanovništvo, koji je ostavio dubok trag u našoj kulturi i jeziku. Međutim, koliko smo upoznati sa metodama kažnjavanja kojima su se koristile Osmanlije, sa spravama koje su našle svoj put da dospeju i u naš jezik i upotrebu od strane naših predaka? Turci nam nisu doneli samo baklave i ratluk, od njih smo preuzeli i jednu zanimljivu napravu koja se nekoć koristila u ne tako slatke svrhe.

Naime, govorimo o falaki – jednoj od nekadašnjih najefikasnijih sprava za batinjanje. Na sredinu motke dužine oko dva metra postavljalo bi se uže, a njene krajeve držala bi dva snažna muškarca. Za dugački i masivni štap bio bi pričvršćen jak konopac koji bi omogućavao da se kažnjeni ne pomera. Osoba nad kojom se vrši kazna bila bi postvljena u ležeći položaj na leđima, tako da joj tabani vise u vazduhu, obmotani užetom i postavljeni na motku. Kako bi se stopala fiksirala, egzekutori bi sa obe strane falake uvrtali konopac dok ne bi bili sigurni da su nepomična. Treći izvršilac kazne (a nekada su to bile i dve osobe) udarao bi okrivljenog štapom, najčešće od drveta drena, po bosim tabanima.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi od kada datira postojanje ove sprave, ali jedni od najstarijih podataka o falaki, koje nam je ostavio islamski učenjak Kabisi u 10. veku, govore nam o njenoj primeni u tadašnjem islamskom obrazovnom sistemu. On zapisuje koja je uzrasna granica ispod koje deca ne smeju biti tučena, pod kojim uslovima i koliko učestalo se ova vrsta kazne sme sporovditi. Takođe, pošto navodi i da određeni delovi tela moraju biti izbegnuti – kao što su lice i glava – najsigurnije i mesto koje bi najmanje posledica pretrpelo bili su tabani.

Ovu vrstu kazne najviše su koristile Osmanlije, koje su je raširile i na zemlje koje su potpale pod njihovu vlast. Na primer, u grčkim osnovnim školama koje su bile pod potpunim uticajem turskog obrazovnog sistema, sve do 1829. godine, kada je zabranjena, najvažnije sredstvo za vaspitavanje dece bila je falaka. Takođe, u severnoafričkim zemljama, kao i u školama u kojima se izučava jevrejski zakonik Talmud, kažnjavanje falakom je i danas na snazi. Osmanlije su, pak, falaku koristile u medresama (verskim školama), ali i u vojničkim školama, u kojima se zahtevala stroža disciplina. U ovoj praksi, koja se nastavila i do prvih godina republikanskog doba, sada već Turci, kažnjavanje ozloglašenom falakom sprovodili su javno – kao podsetnik i primer, jer je okrivljenog povređivao ali i ponižavao ovaj princip kažnjavanja. Broj udaraca koje će učenik dobiti zavisio je od vrste i veličine prekršaja kojeg je počinio, ali i od sâmog raspoloženja učitelja toga dana. Učitelj je najčešće kaznu sprovodio uz pomoć svojih kalfa, odnosno pomoćnika. Debljina štapa, kao i to da li su udarci naneti preko čizama, cipela čarapa ili direktno na bose noge, opet bi zavisilo od detetove greške ali i njegove izdržljivosti.

Svoju primenu falaka je našla i u osmanskom pravosuđu, kao sredstvo za sprovođenje javnog reda – koristila se za one koji se nisu poštovali zakon regulisanim cenama proizvoda, koji su prodavali oštećenu robu, one koji su napastvovali žene ili se opijali… Ovu kaznu bi nekada izricao i sultan lično ili veliki vezir, koji bi s vremena na vreme prolazili gradom i motrili na žitelje, ali dozvolu da je dosude imali su i ostali činovnici na višim pozicijama, kao što je bio i janičarski zapovednik. Oni koji su sprovodili kaznu nazivali su se falagdžije i obično su birani među adžemijama (janičarima). Oni su nosili kalafat, vrstu belog turbana umotanog na glavi, dugi ogrtač i preko njega dolamu sa zelenim rukavima od čoje, a na nogama su imali žute čizme.

U srpski jezik je reč falaka, prema časopisu Naš jezik u izdanju SANU, zvanično uneta posredstvom Vuka Stefanovića Karadžića, koji ju je zapisao u svom Rečniku u obliku falage, falake ili valake. Za njih je dao tumačenje na nemačkom i latinskom, što je potkrepio tumačenjem na srpskom: „Kojega biju onaj legne na leđa a dvojica drže među sobom valake u kojem su noge uvijene, a treći bije po tabanima“. Ova reč je kod nas zabeležena najranije tek u 18. veku.

Na kraju, u jednoj narodnoj pesmi objavljenoj u Danici IX, na strani 261. nalazimo stihove:

“Pa mu meću noge u valake,

Nek se sjaju toke uz tomruke”

Piše: Ivana Ružičić