Naša misija, ciljevi i delatnost

Društvo za urbanu istoriju je nevladino i neprofitno udruženje građana, osnovano radi  ostvarivanja ciljeva u oblasti nauke, kulture i istorijskog nasleđa. Ciljevi društva su pokretanje i podsticanje multidisiplinarnih istraživanja iz oblasti urbane istorije, te promovisanje i popularizacija naučnih dostignuća istoričara, filologa, geografa, sociologa, andropologa, istoričara arhitekture i umetnosti i drugih naučnika koji proučavaju istoriju gradova, predrgađa i metropola. Podjednaku pažnju posvećujemo i edukaciji i razvijanju svesti  javnosti o važnosti proučavanja urbane istorije.

Društvo nastoji da prikuplja i obrađuje sadržaj arhivske građe i stručne literature, organizuje samostalno, ili u zajednici sa drugim organizacijama, stručne skupove, savetovanja, seminare i druge oblike edukacije na kojima se prezentuju naučni rezultati, objavljuje knjige i druge publikacije o pitanjima koje se odnose na metodologiju istraživanja gradova, predgrađa i metropola, nastoji da uspostavi saradnju sa drugim institucijama iz oblasti nauke i kulture…

Irena Kolaj Ristanović, Status vakufskih dobara u kneževini Srbiji (1878-1882): Prilog proučavanju osmanske baštine Ova monografija se bavi analizom šerijatsko-pravnih uslova na osnovu kojih su osnivane vakufske zadužbine, ulogom vakufa u urbanizaciji osmanskih gradova i radom Mešovite srpsko-turske komisije za državnih i vakufska dobra (1881-1882). U drugom delu publikacije priređena je i objavljena arhivska građa zaostala iz rada pomenute Komisije. Posebnu važnost u ovom pogledu čini spisak 1.002 vakufska dobra koja su popisana u južnim krajevima nakon oslobođenja od osmanske vlasti. Cena: 1.000 dinara

Hoćemo li na kafu/kavu u kafanu/kahvehanu/ kavanu?


Termin kafa se odomaćio u srpskom jeziku, a predstavlja pozajmljenicu iz turskog jezika (tur. kahve). Abdulah Škaljić definiše termin kahve kao “prženo zrno biljke bun, te napitak: kafu”. Kafu su, zbog njenih stimulativnih svojstava, najpre koristili derviši prilikom izvođenja svojih verskih rituala u cilju potpunijeg približavanja Bogu. Uloga derviških redova u širenju kulture ispijanja kafe bila je veoma velika jer su isti okupljali pripadnike različitih društvenih slojeva širom Osmanskog casrtva. Onog momenta kada je kafa dobila svoje mesto u javnom prostoru, izvan stambenog, kafanama, javio se otpor prema široj primeni ovog napitka. Šejhulislam je 1592.godine fetvom zabranio konzumaciju kafe. Kako navodi Marija Kocić, krajem XVII veka su se pojavile prve putujuće kafedžije, mahom Jermeni. “Obučeni u orijentalnu nošnju, s nezaobilaznim turbanom na glavi, nudili su kafu slučajnim prolaznicima na ulici”. Kocić navodi I da je jedan Jermenin otvorio prvu kafanu u Parizu 1672. godine. Ipak, ovaj napitak postao je posve neodoljiv jer je ritual ispijanja kafe podrazumevao okupljanje ljudi u društvu I time promenio dotadašnji kulturni I društveni život. Aleksandar Fotić navodi da su u Dubrovniku otvoreni prvi dućani za prodaju kafe u 18.veku, a u molbi jednog Jevrejina iz Dubrovnika za otvaranje kafane se navodi: “stručnjak je veliki za šerbete, peče kolače, a već kafu I kakao kako kuva!”. Među hrišćanskim svetom često su se uloga kafane, mehane I gostionice preplitale, a u Turaka je gotovo u svakom hanu postojao poseban prostor namenjen kafani. Kafana je u svim svojim oblicima omogućila okupljanje ljudi iz različitih društvenih slojeva. Uživaoci u kafi pripadali su različitim profesijama, pa su se u jednoj kafani mogli naći I kadija, muderis, pripadnik zanatlijskog ili trgovačkog sloja. Kafane su se održale vekovima I postale stecište svih aspekata društvenog delovanja pojedinca. Premda su kao takve podrazumevale I ašikovanje uz kafu, Branislav Nušić ih je na sebi svojstven način opisao u svojim delima. Dijalog između Marice I Anđe u Sumnjivom licu je obeležilo različito razumevanje koncepta kafane u duhu jaza među generacijama. Majka se obratila kćeri rečima: “Ju, ju, ju, kćeri, crna kćeri šta sam doživela? Obećavaš čoveku da mu ideš u kafanu. Gospode bože kakva je ovo današnja mladež!”, a Marica odgovara: ”Onakva kakva je uvek bila mladež” Majka nastavlja: ”Ju, pomeri se dete... nikad to nije bilo, nikad! Izmetnuo se svet, prevrnulo sve tumbe i promenilo se”, a Marica hladnokrvnim tonom: ”promenilo se mesto i ništa više [...] Sad devojke zakazuju sastanke u kafani, a u tvoje vreme su na tavanu”. Kafane su nosile različite nazive kao simbol pripadnosti određenoj političkoj orijentaciji i u skladu sa tim ga menjale. Danas su kafane i dalje stecište okupljanja ljudi različitih profesija.
Piše: Irena Kolaj Ristanović

GRADOVI (NE)PRAVDE: NIRNBERG 1935 - 1945/6 - 2021

Na današnji dan, 16.oktobra su pre sedamdeset i pet godina izvršene smrtne kazne nad nacističkim čelnicima, osuđenim za zločine protiv mira i čovečnosti u Nirnbergu. Zašto se najveće suđenje nacističkom rukovodstvu odigralo 1945-1946 baš u Nirnbergu? Postoje dva razloga, oba u vezi sa do tada neviđenom devastacijom koji je doneo Hitlerov Treći rajh. Posle šestogodišnjeg ratovanja, čitav svet je bio u plamenu, a naposletku i sama Nemačka. Njeni su gradovi pretrpeli takva razaranja da je Palata pravde u Nirnbergu bila jedna od retkih zgrada koje su ostale manje-više očuvane i mogle da se posluže kao mesto suđenja ovih razmera. Pored praktičnog, postojao je i simboličan razlog. Nirnberg je bio važno uporište nacista. Godišnje manifestacije u novoizgrađenim neoantičkim strukturama čije ruševine i danas svedoče o megalomaniji kreatora „hiljadugodišnjeg carstva“. Tamo je 1935. Leni Rifenštali i snimila svoj čuveni dokumentarac Trijumf volje, svojevrstan omaž nacističkoj ideologiji i njenom lideru. Deset godina kasnije, ideja je bila da se ova simbolika potre, tako što će se suđenja odigrati baš u nirnberškoj sudnici, gde su ispod zastava Saveznika - Velike Britanije, Francuske, SAD i SSSR-a, pred njihove sudije a u prisustvu svetske javnosti izvedena 24 ključna rukovodioca Trećeg rajha. Za nešto manje od godinu dana, pred nirnberškim Međunarodnim vojnim sudom izvedeni su nepobitni dokazi o oblicima i razmerama ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti počinjenih tokom rata koji je isplanirala i sprovela ova skupina, uz pomoć toliko drugih. Sud je 1.oktobra 1946.godine osudio dvanaestoricu na smrt, trojicu je oslobodio a sedmoricu je poslao na zatvorske kazne u rasponu od 10 godina do doživotne. Osuđenici na smrt su obešeni 16.oktobra u samom zatvoru, sem Hermana Geringa koji se prethodno otrovao. Tela su im spaljena i bačena u reku, da im grobna mesta ne bi postala potencijano mesto okupljanja neonacista. Ostali su prebačeni u berlinski zatvor Špandau, u kojem su neki poput Alberta Špera u svojim memoarima pokazali određeno kajanje, dok su neki do kraja ostali verni Firerovoj uspomeni. Tako je poslednji stanovnik Špandaua, Rudolf Hes tu robijao nepokajan do smrti 1987 godine. Inače je Hes, koji je 1941. krišom of Hitlera prebegao u Veliku Britaniju da joj ponudi separatni mir, na teške muke stavljao psihijatrijske veštake, jer nisu mogli da nepobitno ustanove meru njegove uračunljivosti. Drugim nacističkim liderima je u zatvoru takođe meren koeficijent inteligenicje, sa zastrašujućim rezultatom – to su mahom bili ljudi pamenti, a zli. Naravno, bilo je jasno da za ovu katastrofu nije odgovora samo ova šaćica ljudi. Međutim, kako se sa početkom Hladnog rata raspala antihitlerovska koalicija, nisu postojale okolnosti da se suđenja nastave u postojećem formatu. U Nirnbergu su Amerikanci nastavili da sude nacističkom rukovodstvu, i to temeljno, po branšama. Taj manje poznati Nirnberški vojni sud (NMT) je radio do 1949. Optužio je 185 osoba u dvanaest odvojenih procesa nacističkim industrijalcima, pravnicima, doktorima, diplomatama, vojnom rukovodstvu, bezbednosnom sektoru... Na ovim su suđenjima izvedeni važni dokazu o razmerama nacističkog projekta uništenja evropskih Jeverja – poput protokola sa berlinske Vanze konferencije. Osuđene su 142 osobe, od kojih 23 na smrt, 20 na doživotnu robiju a ostali na zatvorske kazne. Nisu sve smrtne kazne izvedene, a mnoge vremeske su preinačene, tako da se do 1958.godine dobar deo ove ekipe našao na slobodi. Nemačkom pravosuđu je trebalo još puno vremena da nađe načina, a nemačkim političarima da skupe volje da otpočnu nacionalni program procesuiranja ratnih zloćina. Počeo je skromno, do sedamdesetih godina uz velike otpore, ali se vremenom razvio tako da danas funkcioniše besprekorno. Kako je sve manje počinilaca u životu, naglasak se premešta na obrazovnu delatnost. Tako je u Nirnbergu nacistički stadion za mitinge pretvoren u dokumentacioni centar https://museums.nuernberg.de/documentation-center/ dok je sama Palata pravde danas muzej posvećen suđenju https://museums.nuernberg.de/memorium-nuremberg-trials/
Piše: Vladimir Petrović

Zločin koji je šokirao međuratnu beogradsku javnost

U septembru 1930. beogradsku javnost je potresao do tada gotovo nezapamćen zločin. Nakon devet dana potrage u jednoj jami u Topčiderskom parku pronađeno je beživotno telo Danice Milenković, sestre uglednog beogradskog advokata Brane Milenkovića. Nesrećna devojka otišla je u šetnju 3. septembra 1930. od kada joj se izgubio svaki trag. Porodica je pored prijave policiji pokrenula samostalnu potragu objavivši u dnevnom listu Politika oglas u kome je opisan Danicin izgled i poslednje mesto na kome je viđena. Klupko je polako počelo da se odmotava. Prvi se javio jedan nepoznati sugrađanin koji je od svoje supruge u pismu dobio opis događaja „čudnih pojedinosti“. Naime čekajući tramvaj gledala je kako je jedan žandarm progonio devojku koja se opirala. Devojka je uspela da se istrgne, zaustavi tramvaj i zakorači na prvu stepenicu kada je žandarm povukao natrag. Sledeći se javio dr Kosić, šef poljoprivrednog laboratorijuma u Topčideru. Ovaj Beograđanin je sa svojom suprugom susreo devojku koju je žandarm terao da pođe sa njim. Oni su protestovali, ali su se povukli nakon što im je ovlašćeno lice zatražilo legitimacije. Sada je policija imala konkretne podatke na osnovnu kojih je mogla da intenzivira istragu. Postrojeni su svi žandarmi koji su radili u XIII kvartu u čijoj nadležnosti je bio i park u Topčideru. Na pitanje „člana kvarta g Srećkovića: „Da li je ko od vas video ovakvu damu?““, svi do jednog su odgovorili da nisu. Organizovano je i prepoznavanje. Dovedeni su svedoci i suočeni sa žandarmima, ali niko nije mogao da potvrdi da se među njima nalazi osumnjičeni. Na prvi pogled islednici su mislili da je istraga ponovo u „ćorsokaku“. Pokazaće se da je to pogrešna pretpostavka i da se osumnjičeni nakon suočenja uplašio, što ga je navelo da se poveri jednom od kolega: „Stanko ja sam ubio onu devojku!“ Stanko je bio zaprepašćen. Ustuknuo je ispred svog druga s gnušanjem i nije mogao da veruje. „Da ja sam ubio… ponovio je Đorđe, sav crven u licu.“ Kratko je trajala dilema kod ovog žandarma da li da postupi po dužnosti, ali i pre svega zdravom razumu ili da zaštiti prijatelja. Ujutru je prijavio nadređenima svog kolegu i prijatelja Đorđa Živaljevića, žadarma sa brojem značke 963. Pritisnut od strane islednika ubica je opisao zločin: „Ja sam imao nameru da se provedem s ovom devojkom, a kako sam znao da bi posle toga bio strogo kažnjen, ako bi me ona odala, pomišljao sam i na ubistvo. Pošto sam je otrgao od tramvaja, u koji je htela da uđe, odvukao sam je za ruku prekoputa u šumarak. Devojka se sada još više otimala, ali više nije mogla da viče. Počela je da mi preti da će me tužiti za sve ono što radim. Sada sam bio sasvim rešen da je posle svega ubijem.“ Žandarm je prvo nameravao da baci beživotno telo u reku, ali je odustao kada je shvatio da u koritu nema dovoljno vode. Setio se jame javnog toaleta i tu ubacio telo. Obdukcija je utvrdila da je Danica preminula od srčanog udara „koji ju je zadesio u vreme kad je nad njom žandarm vršio nasilje“. „Po modricama koje su nađene po celom telu, po ogrebotinama na rukama, vratu, grudima, nogama“ utvrđeno je „da je nesrećna devojka bila u žestokoj i očajnoj borbi sa svojim napadačem“. Beogradska javnost nastavila je da prati ovaj slučaj sa velikom pažnjom. Nizali su se naslovi u kojima se tražila najteža kazna za ubicu. Na presudu se nije dugo čekalo. Ubica se tokom suđenja pravio nevin i poricao da je devojku nasilno obljubio. Porotni sud ga je proglasio krivim čime su se stekli uslovi da državni sud kvalifikuje zločin i donese presudu. Na dan 16. novembra 1930. Prvostepeni sud grada Beograda nije mu priznao ni jednu olakšavajuću okolnost i osudio ga je na smrt. „Juče u zoru platio je svoj greh na vešalima bivši žandarm Đorđe Živaljević, ubica Dane Milenković“ dnevni list Vreme izvestio je javnost 17. maja 1931.
Piše: Rade Ristanović