Gradovi (ne) tolerancije: Boston

(Grad Boston, Izvor: Internet)

Engleski kolonisti koji su u 17. veku naselili teritoriju današnjeg Masačusetsa nazivali su sebe puritancima, jer su se zalagali za „pročišćenje“ anglikanske crkve. Nazivali su se i separatistima, jer su se od nje odvojili, kao i od britanskih ostrvlja, prešavši Atlantik u nameri da ustanove zajednice nalik na biblijske. Tako su nastale prve naseobine, Plimutska plantaža (1620) i kolonija Masačusets zaliva (1628), a zatim i gradovi poput Čarlstauna (1628) i Kejmbridža (1630), pa naposletku i Bostona (1630), koji se kao prestonica čitave kolonije veoma brzo razvijao.

Teokratija koja je zasnovana u ovoj koloniji nije pogodovala slobodi misli, a posebno je gušila slobodu veroispovesti. Dok je propovedanje katoličanstva bilo zabranjeno pod pretnjom smrću, prvi se Jeverejin nastanio u Bostonu tek sredinom 18.veka. Čak je i među puritancima razlika u mišljenju proizvodila sektašenje i raskole, pa je tako jedna grupa otpadniika predvođenja Rodžerom Vilijamsom 1630-ih osnovala grad Providens, prestonicu današnje države Rod Ajland. Nije mnogo pomagalo ni to što je u Kejmbridžu već 1636. osnovan danas jedan od najprestižnijih univerziteta na svetu, Harvard. Sujeverje je carevalo, kao i nasilje, upereno kako protiv starosedelačkog stanovništva, tako i protiv nabeđenih čarobnjaka, od kojih je dvadeset pogubljeno u Salemu 1692. u jednoj od poslednjih epizoda masovnog „lova na veštice“.

(Mapa Bostona)
I nakon prestanka ovakvih progona opstala je paranoja u međukonfesionalnim odnosima. Kako je nakon sticanja nezavisnosti 1776. američki ustav proklamovao slobodu veroispovesti, ona je došla i u Masačusets, ali ne bez otpora. Tek što je izašla iz ilegale, katolička zajednica se suočila sa velikim nepoverenjem. Tako je Ursulinski manastir, podignut na vrh brda nedaleko od Bostona zapaljen samo par godina docnije (1834) od rulje koja je verovala da u njemu opatice krišom prevode mlade devojke u katoličanstvo. Ubrzo se situacija iz temelja izmenila, pre svega velikim migracionim talasom Iraca, a zatim i Italijana, pa su katolici u ovom kraju od progonjene postali dominantna verska zajednica, iz koje je došao i prvi katolički predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Džon Ficdžerald Kenedi (1917-1963). Verski život se prepleo ne samo sa političkim, već i sa obrazovnim, pa su se tako mnoge ugledne visokoškolske institucije sredinom 19..veka razvile iz verskih seminara, poput jezuitskog Boston Koledža i metodističkog Bostonskog univerziteta, dok se Brandajz oslanjao na na jevrejsku zajednicu, a Tafts na učenje hrišćanskih univerzalista. Trećina stanovnika današnjeg Bostona se ne smatra religioznom. Oni koji jesu verski opredeljeni su u velikom broju katolici (29%) ili protestanti (25%), ali gotovo da nema religije koja u ovom gradu nema svoju bogomolju. Nije neobičan slučaj ni da nekoliko konfesija bogosluže u istoj prostoriji. Danas je verski pluralizam jedno od osnovnih obeležja Bostona, koji se tako ponosi verskom tolerancijom, da se lako zaboravi sa kakvom je mukom stečena. Piše: Vladimir Petrović