Milivoj Mauković začetnik sprskog stripa

Milivoj (Hristifora) Mauković je upisao likovnu akademiju u Minhenu 1877. godine. Godinu dana je bio stipendista Marije Trandafil kojoj je u znak  zahvalnosti naslikao ikonu Sv. Jovana Krstitelja. Tokom 1879-1880. godine živeo je u Novom Sadu baveći se ilustratorskim poslom. Vratio se u Šid 1881. godine gde je otvorio svoju knjižaru i štampariju i izdavao ilustrovani šaljivi list „Đavolan“. Ubrzo posle izlaska drugog broja Milivoj Mauković je umro od tuberkuloze 1881. godine. Sahranjen je u Šidu. Kao slikar najčešće se ogledao u kompozicijama romantičarske poetike, kao što su „Ded i unuk“ i „Branko i vila“. Sačuvan je njegov nacrt za ikonostas crkve u Moroviću iz 1877. godine. Iako je kratko živeo ostavio je iza sebe velik broj objavljenih karikatura i crteža, ilustracija i nacrta za zaglavlja i korice raznih publikacija u časopisu „Žižan“ (1876), „Radovan“ (1876), „Ilustrovana ratna hronika“ (1877), „Zavičaj“ (1877), „Orao“ (1878), „Abakazemov šaljivi kalendar“ (1878), „Carić“ (1878), „Šaljivi astronom“ (1879-1880), „Starmali“ (1879), „Srpske ilustrovane novine“ (1881), „Đavolan“ (1881), „Javor“, „Srpska zora“ i druge.

U ilustracijama pod kritikom njegovog pera, našlo se niz motiva iz društvenog, malograđanskog života u malom gradu. Bavio se političkom karikaturom i društvenom satirom. Uradio je ilustraciju „Branko i vila“ uz pesmu Branka Radičevića koja je objavljena u listu „Srpska zora“ 1879. godine. Ovaj crtež je pratio govor koji je povodom 25 godina od smrti Branka Radičevića održao Jovan Simonović Čokić u ime srpskog akademskog društva „Zora“ iz Beča. Ovo društvo je imalo veliku ulogu u stvaranju pesnikovog kulta, a sebe je smatralo čuvarem njegovog groba u Beču.

U rubrici „Odgovoriˮ u broju 2/3 od 16. novembra 1881. godine „Đavolana“ data je reklama za ovaj list i ističe se njegova različitost od ostalih listova: „G. Uredniku „Srp. ilustr. novinaˮ, Na Vašu primetbu odgovaramo: da s ove strane Save ima d v a šaljiva lista i to: „Starmaliˮ koji izlazi bez ilustracija i sad „Đavolanˮ koji izlazi sa ilustracijama. O „Zoljiˮ kao šaljivom listu ne može se ni govoriti, jer ona je izlazila kao prilog uz „Frušku goruˮ a sad valjda više i ne izlazi. Što se tiče beogradski šaljivi listova, ti su svi u jedan mah ponikli usljed stranačke borbe, i ne mogu biti od interesa za širu publiku, pošto se najviše svojim raspravama bave, i osim možda jednog „Ćoseˮ svi su ostali upućeni na uzak krug svojih pristalica i na beogradsku publiku. – Iz svega se dakle vidi, da jedan ilustrovan šaljivi list postojati može, a „Đavolanˮ je za sad jedini u nas ilustrovan šaljivi list, te s toga mislimo, da je zaslužio bio da se sa izvesne strane toplije primi“.

Piše: Radovan Sremac, arheolog i viši kustos