Ratnički dom

Da li znate koja zgrada u Beogradu je trebalo da bude: „žarište nacionalnih ideala, koje će zagrevati dušu budućih generacija rezervnih oficira i koji će im, kao kula svetilja sa svog visokog tornja, u buduće osvetljavati puteve, kojima treba da grede, jer samo nacionalno svesna i duhovno naoružana omladina, biće u stanju da brani i očuva ratničkom krvlju natopljene temelje naše državne zgrade“. 

Tokom 1930. godine obrazovan je stručni odbor, počasni odbor i žiri koji su imali zadatak da se posvete planu izgradnje „tvrđave“ koja bi imala prostorije za kancelarije i salu Udruženja rezervnih oficira i ratnika Kraljevine SHS/Jugoslavije, azil za starce- ratnike, pansion za decu ratnika, restoran i prostorije za izdavanje drugim nacionalnim i kulturnim organizacijama. Sredstva sa kojim je raspolagalo Udruženje u iznosu od 5.500.000 dinara, bila su dovoljna za izgradnju jedne trećine zgrade. No, ovo nije obeshrabrilo hrabre ratnike koji su smislili lukav poslovni plan da posao dovrše od novca koju bi „ubrali“ od rente za prostorije. Gradske vlasti pokazale su „sluh“ za ovu „vojnu operaciju“ i poklonile plac u vrednosti od 9 miliona dinara. Ovo je verovatno rastužilo najmlađe Beograđane s obzirom da su se na ovom mestu tokom zimskih dana klizali, a tokom suvog vremena vozili bicikle. Pored placa Opština grada Beograda pružala je tokom izgradnje pomoć u vidu oslobađanja plaćanja raznih taksi.

Planom je predviđeno da spoljni izgled zgrade podseća na srednjovekovnu tvrđavu, sa četiri kule, od kojih bi najveća bila ona koja se videla sa tadašnjeg Pozorišnog trga. Od prostorija u kojima je trebalo da se odvija kulturno, umetnički i zabavni sadržaj bile su predviđene: pivnica, restoran, sala za konferencije i igranke. Ravan krov bio je predviđen za baštu restorana. Dobar deo zgrade trebalo je da „okupiraju“ razna udruženja, koja bi na ovom mestu imala kancelarije i klubove za druženje. Ostali deo zgrade predviđen je za hotel. Jedan od prioritetnih preduslova koji je postavljen preduzimaču bio je da na gradilištu moraju da rade i bivši ratnici.

 

Bez obzira što su radovi odmicali i komisija bila zadovoljna, bilo je jasno da ne postoji finansijska konstrukcija da se projekat okonča na vreme. U pomoć su pritekli lokalni pododbori Udruženja (najviše su se istakli ratnici iz Skoplja donacijom od čak 100.000 dinara) , pomogla je i Narodna banka, a polako su počeli i da se sklapaju ugovori o zakupu. „Narodna odbrana“, „Savez dobrovoljaca“, „Streljački savez“, „Društvo narodnog zdravlja“, „Apotekarska komora“, „Fudbalski klub Jugoslavija“, „Klub francuskog prijateljstva“ bio je deo udruženja koji je izrazio želju da svoje kancelarije premesti u „tvrđavu“.

Kako je izgradnja odmicala bilo je jasno da će troškovi znatno biti veći od predviđenih. Završni račun kaže da je potrošeno osam miliona dinara. Udruženje je ostalo dužno preduzimačima tri miliona, što je izazivalo sumnju, koja se nakon revizije pokazala tačnom. Pojedini troškovi bili su uveličani i izvođači nisu mogli da ih opravdaju dokumentacijom. Kako ukazuje istoričar Danilo Šarenac, zbog svega navedenog, ali i događaja koji su usledili, želja da „tvrđavu“ krasi osam skulptura u bronzi, koje bi metaforično predstavljale razvoj njihove vojske kroz istoriju“ ostala je neostvarena.

U maju 1932. Ratnički dom je osvećen i svečano otvoren. Na ceremoniji su prisustvovali kralj Aleksandar Karađorđević, patrijarh Srpski Varnava i veliki broj uglednih zvanica. U svom govoru, predsednik Udruženja Milan Radosavljević je istakao sledeće: „Osvećujući ovaj Dom, mi želimo da u njenu večito vlada, sloga i bratska ljubav, jer su ljubav i sloga među braćom najsigurniji temelji ne samo svakog doma, nego i svake države… Neka bi u ovom Domu, iz čijeg se svakog kuta oseća dah logorskih vatri, u čijem je ognju, od marsovog čelika, iskovan svetski mir, našim požrtvovanjem i požrtvovanjem naših hrabrih Saveznika, bio u isto vreme hram večitog mira, kome svi treba predano da služimo“.

Piše: Rade Ristanović

Više o ovoj temi u: Danilo Šarenac, „Tvrđava na pozorišnom trgu (Izgradnja i simbolika Ratničkog doma 1929-1932),  Vojnoistorijski glasnik, 2/2009, 148-161.