Šenlučenje osmanskih paša i srpskih knezova u XIX veku

(Knez Miloš Obrenović)
(Knez Mihailo Obrenović)

Srpski velikodostojnici pozivani su na proslave koje su beogradski muslimani ili predstavnici osmanskih vlasti organizovali u čast sunećenja svojih sinova. Knez Miloš i knez Mihailo Obrenović, nastojali su da gaje dobre odnose sa turskim vezirima, te su se ovim pozivima i odazivali. Bez obzira što se položaj Turaka (kako se predstavnici osmanske vojske u spisima srpske provenijencije nazivaju) menjao, u skladu sa borbom Srba za nezavisnost, još od kneza Miloša Obrenovića, srpski su velikodostojnici bili pozivani na privatne zabave i slavlja koja su organizovali beogradski muhafizi, posebno. Zabeleženo je da je knez Miloš tražio 1.000 dukata od Popečiteljstva finansija u ime darivanja, a povodom venčanja starijeg sina Jusuf-paše i sunećenja njegova dva mlađa sina.

Kada je Hafis Ahmet-paša došao u Beograd, 1845, počeo je da prima goste odmah nakon što je održao svoj pozdravni govor. Kako bi održao dobre odnose između predstavnika turskih vlasti i Srba, organizovao je svaka dva-tri dana gađanje iz puške u nišan. Igra nišana je deo viteških igara „koje su namenjene jačanju ili vežbanju tela ili nadmetanju u snazi“. Svoju svitu je vodio često na balove, a za uzvrat su srpske vlasti bile obavezne da organizuju druženja u Topčideru i baštama Beograda. U tim prilikama trebalo je da među zvanicama bude muhafiz Beograda i ostali imućni Turci.

Topal Osman-paša koji je u Beogradu službovao na mestu muhafiza od septembra 1856. do januara 1861. je najpre nastojao da se reši ruskog uticaja na politiku kneza Miloša Obrenovića, koji se vratio u Srbiju 6. februara 1859. godine. Već narednog dana kneza su pozdravili svi konzularni predstavnici, te se na isto odlučio i Osman-paša. Kada je 9. februara na Kalemegdanu pročitan berat o potvrđivanju kneževog dostojanstva osetila se netrpeljivost između predstavnika srpskih i turskih vlasti.

(Slikovni prikaz turske igre Karađoz ili Igre senki)

Ipak, poseban odnos postojao je između kneza Mihaila i poslednjeg muhafiza Beograda, Ali Riza-paše. Ne samo da je Ali Riza-paša bio obrazovan, već je bio i zainteresovan za učenje srpskog jezika, te je pohađao časove kod Matije Bana (1818-1903). Sve jači uticaj sa Zapada koji je pogodio srpsko i osmansko društvo imao je za rezultat promene u kulturnom životu uključujući i muzički, a Ali Riza-paša je pokazao interesovanje za društveni život u Beogradu. Počele su se organizovati zabave i balovi na kojima su zajedno boravili i muškarci i žene, što nije bilo uobičajeno u osmanskom društvu, a na njima se recitovala poezija popularnih pesnika sa Zapada. O ljubavi muslimanske zajednice, posebno obrazovanog sloja društva, prema književnosti, ali i novim trendovima svedoče i zabave koje je organizovala Mejra, supruga Ali Riza-paše u svojim luksuznim salonima. Na zabavama je Mejra činila čast gostima recitujući pesme francuskih pesnika i pričajući priče iz engleske i nemačke književnosti posebno u vreme Bajrama. Recitovala je i patriotske pesme Jovana Jovanovića Zmaja (1833-1904) i Đure Jakšića (1832-1878). Na zabavama koje su organizovali srpski velikodostojnici i ugledni trgovci svirala se muzika koja je neosporno nastala pod uticajem turskog narodnog melosa. Ali Riza-paša je posećivao balove koje je organizovao knez Mihailo Obrenović. Nepunih mesec dana nakon njegovog dolaska u Beograd, 16. septembra 1864, proslavljao se rođendan kneza Mihaila. Ali Riza-paša je odlučio da lično učestvuje u proslavi. Nakon kneževog povratka iz Saborne crkve paša je u pratnji turskih oficira dočekao kneza u njegovoj recidenciji, čestitao mu i u to ime doveo turski vojni orkestar. Sam Ali Riza-paša je ostavio traga i u društvenom životu Beograda. Odlazio je gotovo na sve zabave kneza Mihaila, a poznato je da je učestvovao na dobrotvornom balu sa lutrijom, 1865, koji je knez Mihailo organizovao u ime podizanja prve gradske bolnice. Supruga Ali Riza-paše je priložila „šal, vezene papuče, zlatom vezenu bošču, jagluk i persijsku šamiju“ u ime dobročinstva.

(Slikovni prikaz turske igre džirit)

Na Kalemegdanu su se beogradski Turci  najčešće džilitali. Reč je zapravo o igri po nazivu džirit (tur. cirit). Kada su se turska plemena selila iz centralnog dela Azije prema Anadoliji sa sobom su nosili i svoje kulturno nasleđe. Tako se i igra džirit održala do XIX veka. Predstavlja svojevrsno takmičenje među konjanicima koji imaju za zadatak da protivnika pogode kopljem istovremeno jašući na konjima. Premda je ovo nadmetanje opasno i smrtonosno, bilo je zabranjeno u vreme sultana Mahmuda II (1808-1839), 1826, ali je ponovo uvedeno i Osmanlije su ga rado organizovale.

„Narodno pozorište koje se odvijalo u gradovima podrazumevalo je improvizaciju bez prethodno utvrđenog scenarija, a ispoljavalo se kroz tri oblika: Igra senki (tur. Karagöz/Gölge Oyunu), Igra na otvorenom (tur. Orta Oyunu) i lutkarsko pozorište (tur.  Kukla Tiyatrosu). “ Karađoz, ili „igra senki“ koja se izvodila u pozorištu je bila veoma posećena i zabavna stanovnicima grada i varoši. Popularnost duguje činjenici da je ovo pozorište „prevazišlo granice turskog govornog područja, a popularnost duguje i činjenici da je, s obzirom na mali prostor za izvođenje, bilo veoma mobilno, a da je omogućavalo glumcima skrivenim iza platna da kritikuju osmansku vlast na satiričan način“.

Brojne zabave predstavnika srpske i osmanske administracije ruše predrasude o lošim odnosima u beogradskoj tvrđavi i varoši, ali ne znače da su isti bili odraz iskrenog prijateljstva, već pre znak „lažne pažnje i učtivosti“.

 

Piše: dr Irena Kolaj Ristanović

 

Izvor: Ksenija Aykut, Turski folklor, Beograd 2017; Danko Leovac, „Cultural and Social Life of Turkish Pasha in Belgrade-Example of Ali Riza Pasha“, Etnoantropološki problemi, god. 14, sv.1, Beograd 2019;

Irena Kolaj Ristanović, Kulturni identitet muslimana u Beogradu 1841-1867: doktorska disertacija.