Kako smo se “plažirali”?!: Javnost i modernizacija svakodnevnog života građana i građanki Šapca (1918-1941) I deo



Po popisu iz 1921. godine u Šapcu je živelo 9.231 stanovnik. Zbog znatno višeg prirodnog priraštaja u godinama posle Rata tj. do 1931. broj stanovnika Šapca se povećao na 12.566. Da je Šabac od kraja dvadesetih i početka tridesetih godina sve više počinjao da liči na „modernu varoš“ govori i podatak o zastupljenosti određenih, pre svega, „gradskih“ zanimanja među stanovništvom. Prema podacima iz 1931. godine najveći broj privredno aktivnih građana i građanki je radio u industriji i zanatstvu, zatim u trgovini i saobraćaju, javnim službama, slobodnim zanimanjima, vojsci i drugim zanimanjima. Manje od deset posto stanovništva je živelo od poljoprivrede, šumarstva i sličnih delatnosti. Iako okrenuto „gradskim“ zanimanjima aktivno stanovništvo Šapca dugo se suočavalo sa brojnim problemima koji su predstavljali ne samo neposrednu posledicu Velikog rata već i posledicu usporene modernizacije grada i emancipacije društvenog života. Po podacima za 1931. godinu odnos privredno aktivnih i izdržavanih lica je bio je gotovo identičan što je sasvim sigurno moralo da predstavlja dodatno opterećenje za privredu grada. U svojoj knjizi Arhitektonsko nasleđe grada Šapca, istoričarka umetnosti Tanja Marković primećuje kako su se u Šapcu stanovi srednje i više klase približili evropskim standardima ali da to nije bio slučaj sa sirotinjskim stanovima koji su tokom čitavog međuratnog perioda ostali na veoma niskom nivou, čime je jasno ukazala ne samo na proces ubrzanog ekonomskog raslojavanja društva već i na značajne ekonomske razlike koje su postojale među pripadnicima različitih društvenih slojeva što se i na „licu“ grada videlo. Iza nizova sve lepših i raskošnijih gradskih fasada ređali su se nizovi oronulih kućeraka naseljenih većinom onim stanovništvom čije će nezadovoljstvo kulminirati u decenijama koje dolaze.

Brojne promene koje će nastupiti u godinama nakon okončanja Prvog svetskog rata kako na šabačkim ulicama tako i u „ritmu“ kojim je grad i pored velikih razaranja nastavio da živi često su predstavljale predmet interesovanja lokalnih šabačkih listova od kojih su, već pomenuti, Šabački glasnik i Podrinski vesnik bili posebno glasni. Promene nastale posle Prvog svetskog rata posmatrale su se kao neposredne posledice rata ali i kao one koje rat definišu kao prekretnicu nakon kog je nastalo, činilo se, novo i drugačije društvo. U opservacijama na račun „promena“ išlo se toliko daleko da se u štampi jasno artikulisala ideja o „drugom životu“. Strah od „drugog života“ u štampi se profilisao kroz bojzan o budućem usmerenju srpskog odnosno jugoslovenskog društva. Analiza tekstova pomenutih lokalnih listova objavljenih u periodu od 1922. do 1935. godine jasno ukazuje na konstantnu neodlučnost lokalnih šabačkih autora u vezi sa budućim usmerenjem društva koje se po njima što pre moralo osloboditi „orijentalnih“ navika dok je sa druge strane trebalo negovati određenu vrstu otklona prema svemu što je „dolazilo sa Zapada“.

Autori članaka objavljivanih u lokalnoj šabačkoj štampi pišu sa rezigniranošću o svim pojavama na šabačkim ulicama koje su po pravilu činile da ih grad podseća na „orijentalnu varoš“. „Noću imate divnu muziku od laveža pasa, a preko dana psi, patke i guske šeću po varoši kao u sred Cari-grada“ ili „Šabac se ni do danas ne može da otrese one istočnjačke nemarnosti i aljkavosti. Pogledajte samo naše sokake puni su kora od lubenica i dinja“ . Pojave poput: „nevaspitan svet, koji noću ide ulicama, peva, dere se, larma i tako skaradne i bezobrazne reči na sav glas govori“, „pranje i ispiranje veša na javnim česmama“, „prašnjave i blatnjave ulice“, „zapuštena groblja“, „zagušljivi gasovi“, „razrovana kaldrma“, „leševi pasa koji se pošto ih opštinski organi otruju ostavljaju na ulicama“, „mučenje životinja“ podsećale su autore pomenutih članaka isključivo na prilike u „turskim kasabama“. Paradoksalno je da su autori istih glasila koja su upozoravala na mogućnost da bi „neki nepozvani gost“ mogao pomisliti kako Šabac podseća na „tursku kasabu“ zbog čega ne može biti „kapija Zapada“ „negovali“ i druge strahove. Brinuli su lokalni novinari da će „danas posle svetskog rata pošto su naši ljudi dobro upoznali Evropu, a naročito Pariz, pošto su videli, doneli i primili sve to“… „sve ono što sa zapada ide“… „udariti na Balkan“. Više godina pa i decenija od okončanja Rata ali i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije, meštani i meštanke grada u „dubokoj unutrašnjosti“ teško su se oslobađali mentaliteta stanovništva grada na granici zbog čega je i percepcija Šapca kao „branika Balkana“ ali i „kapije Zapada“ dugo, u nekim aspektima i do današnjih dana, ostala prisutna u „izmišljanju tradicija“ pa i različitim interpretacijama života grada. Strah od „novog“ odnosno „drugog života“ u senci velikih razaranja i stradanja posebno je dolazio do izražaja u sferi kritike promena koje su najviše dolazile do izražaju u svakodnevnom životu pretežno mlađeg stanovništva zbog čega je kritika „novih praksi“ često išla ruku pod ruku sa kritikom mladih – češće mlađih žena.
Piše: dr Sanja Petrović Todosijević
viša naučna saradnica
Instituta za noviju istoriju Srbije