OPIJUM I BEOGRAĐANI-“OPRUŽENI BLUDE U EKSTAZI” I DEO

Iako je važio za jedan od najskupljih gradova u Europi, kao središte ujedinjene multietničke države Beograd je privlačio stanovništvo iz drugih jugoslovenskih krajeva. Za samo deset godina stanovništvo grada se udvostručilo i grad se i prostorno razvijao ostavljajući snažan utisak na strane dopisnike zatečene upadljivim kontrastima orijentalnih i modernih sadržaja. Početkom 1920-ih Beograd se razvijao pretežno pod uticajem ”pariskog duha“ koji su afirmisali srpski povratnici iz Francuske izbegli tokom Prvoga svetskog rata.

U člancima Politike porast broja opiomana i ”gangstera“ koji su trgovali drogom predstavljen je kao izraz modernizacije Beograda, a za uzročnike ”epidemije“ uživanja kokaina i opijuma navedeni su ruski emigranti i ”obesni beogradski sinovi što rat provedoše na Monmartru“. Smrt Petra Kajalića, poznatog bolničara hirurškog paviljona Državne bolnice u Beogradu, koji je kolegama i sam priznao da nije mogao da odoli ”modernom“ konzumiranju kokaina i morfijuma, ilustruje izloženost lekarskog staleža opiomaniji, baš kao što je to bio slučaj u Nemačkoj i Americi. U sve popularnijim klubovima-kockarnicama poput Džokej-kluba ili podruma Hotela Balkan okupljali su se pripadnici beogradske elite i diplomatskog kora. Najpoznatije takvo mesto bilo je Kod Samarkanda, a držali su ga pripadnici ruske ”bele emigracije“. Vlasnik noćnog kluba s ”jazbinom pušača opijuma“ u Dečanskoj ulici bio je ruski emigrant Aleksej Tolberov, a glavni poslovođa bio je njegov sunarodnik Aleksandar Polstren. U jednoj policijskoj raciji obojica su uhapšena i zaplenjena je veća količina opijuma, hašiša i morfijuma za koje se verovalo da potiču od konduktera koji su vozovima putovali između Pariza i Carigrada. U nedostatku čvrstih dokaza policija je spekulisala da ”iza svega stoji sovjetska obaveštajna služba“. Otkriven je i popis više od 800 članova tog kluba ”mahom iz naših krugova, te nije ni čudo da je istraga posle 25 dana obustavljena, a svi pohapšeni pušteni na slobodu!“ Dimitrije Knežev se priseća: ”Pretresom je pronađen u sefovima i manjim zaključanim stočićima nakit velike vrednosti, koji su pojedinci zalagali posle izgubljenih igri na ruletu. No, policija je pošla i dalje i iza jednih malih, tajnih vrata pronašla odlično uređenu pušionicu opijuma, gde su pušači oba pola, izvaljeni na sofama i otomanima, bludili u ekstazi…“

U člancima Politike porast broja opiomana i ”gangstera“ koji su trgovali drogom predstavljen je kao izraz modernizacije Beograda, a za uzročnike ”epidemije“ uživanja kokaina i opijuma navedeni su ruski emigranti i ”obesni beogradski sinovi što rat provedoše na Monmartru“. Smrt Petra Kajalića, poznatog bolničara hirurškog paviljona Državne bolnice u Beogradu, koji je kolegama i sam priznao da nije mogao da odoli ”modernom“ konzumiranju kokaina i morfijuma, ilustruje izloženost lekarskog staleža opiomaniji, baš kao što je to bio slučaj u Nemačkoj i Americi. U sve popularnijim klubovima-kockarnicama poput Džokej-kluba ili podruma Hotela Balkan okupljali su se pripadnici beogradske elite i diplomatskog kora. Najpoznatije takvo mesto bilo je Kod Samarkanda, a držali su ga pripadnici ruske ”bele emigracije“. Vlasnik noćnog kluba s ”jazbinom pušača opijuma“ u Dečanskoj ulici bio je ruski emigrant Aleksej Tolberov, a glavni poslovođa bio je njegov sunarodnik Aleksandar Polstren. U jednoj policijskoj raciji obojica su uhapšena i zaplenjena je veća količina opijuma, hašiša i morfijuma za koje se verovalo da potiču od konduktera koji su vozovima putovali između Pariza i Carigrada. U nedostatku čvrstih dokaza policija je spekulisala da ”iza svega stoji sovjetska obaveštajna služba“. Otkriven je i popis više od 800 članova tog kluba ”mahom iz naših krugova, te nije ni čudo da je istraga posle 25 dana obustavljena, a svi pohapšeni pušteni na slobodu!“ Dimitrije Knežev se priseća: ”Pretresom je pronađen u sefovima i manjim zaključanim stočićima nakit velike vrednosti, koji su pojedinci zalagali posle izgubljenih igri na ruletu. No, policija je pošla i dalje i iza jednih malih, tajnih vrata pronašla odlično uređenu pušionicu opijuma, gde su pušači oba pola, izvaljeni na sofama i otomanima, bludili u ekstazi…“ Iz knjige: Vladana Jovanovića, OPIJUM NA BALKANU: PROIZVODNJA I PROMET OPOJNIH DROGA 1918.-1941., Zagreb: AGM 2020